naša beba

Opet sam kupila prekrasan crveni mali bodi dugačkih rukava sa zatvaračem na leđima. Opet crveni. Pa, pobogu, čekaš dečka! A baš mi se svidio. Otvorih malu bilježnicu na kojoj krupnim slovima piše "Naša beba" i prekrižim još jednu stavku. Skoro imam sve. Nismo svjesni što nas čeka, meni je 29, tati 32 godine. 4 smo godine u braku, još smo opijeni ljubavlju, svakoga jutra savjesno stavljamo burme na svoje prste, e da bi svi znali da nismo više slobodna lovina. Doduše, udvarali su mi se mnogi, a ja hladna i nedodirljiva, ulijevam strah dečkima koji bi mi željeli prići. On je uspio, dotad moja najbolja "prijateljica", rame za plakanje kada su me dečki ostavljali, enciklopedijskoga znanja, fizički daleko od onoga o čemu sam sanjala- da će biti visok, atletski građen, crnokos i svijetlih očiju. Takav je bio moj prvi "dečko" na početku gimnazije, onaj s kojim sam hodala nekoliko dana i nisam znala što s jezikom i zubima kada se ljubiš.
Bila sam svome mužu druga, on meni prvi i jedini. Svakoga jutra brižno sam mu pripremala doručak i zajedno s njim jela ogromne količine hrane jer trudnice to rade-jedu za dvoje.
Iako je sve s trudnoćom bilo u redu, otišla sam na bolovanje na preporuku moje krasne ginekologinje jer što bih se nervirala na poslu kad ne moram, a dragi je tada kao honorarac krasno zarađivao i novac nije bio upitan.
Stoga sam provodila svoje dane dugo gledajući tv iz našeg francuskog razvučenog kreveta, u našoj krletci od stana-punih 20 kvadrata. Ali, bili smo sami i zaljubljeni, čekali smo bebu. Ja sam beskonačno šetala pored Drave, ostavila sam i cigarete, pohodila trgovine dječjom odjećom i sumanuto kupovala sitne komade sa čipkom i drugim ukrasima.
Obožavala sam svoju živahnu bebu, dok bismo navečer ležali, ona bi se javljala guranjem ručice ili nožice u mome trbuhu tako da se otisak jasno mogao vidjeti.
I smijali smo se, beskonačno smo se smijali.Jer bili smo sretni i zaljubljeni, sami u stanu, novca nije nedostajalo, a ja sam hodala ulicom zaštitnički držeći ruku na svome trbuhu, e da svi vide da sam u blaženom stanju.
Nisam povraćala, nije mi smetao nikakav miris, sanjala sam cigarete i bila ponosna što sam ih ostavila, sve da naša beba bude zdrava.
Svakoga smo vikenda odlazili na ručak roditeljima, naizmjenično jednima i drugima, svakoga smo vikenda imali na sebi neki novi komad odjeće jer imali smo novca i živjeli u raju.
Naučila sam odavno kamo s jezikom kada se ljubiš, naučio me moj ljubljeni koji je imao čast da bude prvi.
A to za mene nije bila mala stvar, iako nikada nisam bila zastarjelih shvaćanja-ipak, znala sam da sam ostvarenje njegovih dugogodišnjih snova jer mi je godinama pokušavao prići kao muškarac, a ne "prijateljica".
Oboje smo se još prije vjenčanja zaposlili, a onda smo čekali da u našu krletku uvedemo centralno grijanje, da bi beba imala sve što joj treba. I danas pričamo kako smo s djetetom čekali dok ne uvedemo centralno!
Nisam ni u jednom trenutku razmišjala o porodu-neobično, tako da nisam imala nikakav osjećaj brige niti straha.
Sve je bilo logično i na mjestu i išlo svojim putem. Uredno sam odlazila na trudničke kontrole i pomno smo svaki puta proučavali sličicu s ultrazvuka, još otkad mi je doktorica pokazala sitnu točkicu koja je trebala biti živo biće, treći član naše obitelji.
Zapravo, niti sam o nama razmišljala kao o obitelji, niti sam imala viziju kako će sve to skupa izgledati, samo sam bila beskrajno sretna i ponosna na sebe, na nas, i na naš novi-prastari "stojadin" kojeg smo kupili na auto-tržnici s novcem koji smo dobili na svadbi. Bila sam prekrasna ponosna mladenka...
I ničega se nisam bojala, a prije svakog sam ispita na faksu povraćala, iako sam sve nabubala.
Na ekranu je teklo "Dobro jutro, Hrvatska", ako se to tada tako zvalo, dragi je otišao na posao, a ja sam imala vremena kao nikad u životu i znala sam da se mogu izležavati dokle hoću, jer pobogu, trudnica sam, svi me maze, a ja imam baš sve.
Dana u tjednu se ne sjećam, znam samo da je bilo devet...